Život je ipak lijep, ako ga mi takvim učinimo!
Obraćanje Jovana Petrovića, “U susret danu rijetkih bolesti”
Zovem se Jovan Petrović i rođen sam u Doboju 2010. godine. Učenik sam osmog razreda Osnovne škole “Dositej Obradović” u Doboju. Već po rođenju ljekari su utvrdili da moje tijelo nije kao kod ostalih beba. Naime, rođen sam sa kraćim rukama i skraćenom nogom.
Vjerovatno pretpostavljate da je zbog toga moje djetinjstvo jedna tužna priča, ali to uopšte nije tako. Naprotiv, moje djetinjstvo bilo je vrlo srećno i prepuno lijepih trenutaka. Kroz cijelo djetinjstvo pratila me velika podrška moje porodice, koja me stalno podsticala i ohrabrivala da ne gledam svoje zdravstveno stanje kao stvar koja me ograničava, nego da pobjeđujem sve prepreke i proširujem svoje vidike. Moje zdravstveno stanje mi je čak donijelo mnogo dobrih stvari i lijepih uspomena.
Liječeći se širom Evrope upoznao sam nova mjesta, nove prijatelje iz cijelog svijeta, koje ću pamtiti zauvijek, ali i divne doktore koji su mi svojim znanjem i stručnošću dosta pomogli, bodrili me i razveseljavali moje bolničke dane. Polazak u školu donio je preokret i nove izazove u moj život. Ja sam se bezgranično radovao prvom danu škole, dok sam na licima svojih roditelja mogao pročitati brigu zbog toga kako će me druga djeca prihvatiti, da li je školski prostor prilagođen za osobe poput mene i slično. Međutim, osmijeh moje divne učiteljice odnio je sve brige mojih roditelja, a meni ulio dodatnu snagu i hrabrost. Iz dana u dan, učiteljica mi je pomagala da se uklopim u društvo, da steknem samopouzdanje i da druga djeca razbiju predrasude i opuste se u mom društvu. Sa drugarima sam ravnopravno učestvovao u svim dječijim aktivnostima, kao što su izleti, odlasci u park, rođendanske proslave i slično. Polazak u šesti razred bio je nova prekretnica u mom životu. Da li ću ostati u istom odjeljenju sa svojim drugarima? Da li će mnoštvo lica koja će zamijeniti lice moje učiteljice biti jednako topla, nasmiješena i ohrabrujuća? Ispostavilo se da će me podrška i ljubaznost pratiti i dalje, kako od mojih starih i novih drugara, tako i od nastavnika i drugih radnika škole.
Tokom mog djetinjstva prošao sam 15. operacija. Sve su bile teške i stresne, ali me vodila misao da je sve to u cilju mog boljeg zdravlja i moje bolje budućnosti. Veliku i iskrenu zahvalnost dugujem onima koji su mi omogućili da se liječim u inostranstvu, a to su: Фонд здравственог осигурања Републике Српске i Fond solidarnosti za dijagnostiku i liječenje djece u inostranstvu. Mojim operacijama nije kraj. Već tokom ove godine čeka me još jedna u Beogradu. Straha ima, ali i vjere da će i ovaj put sve proći u najboljem redu.
Uprkos svemu, vrijedno učim i odličan sam učenik. Vjerujem da je znanje moja ulaznica za bolju budućnost. Želim jednog dana da postanem dizajner. Ali prije svega, želim da svakim danom postajem bolji čovjek, koji će pružati podršku svima kojima je potrebna, baš kao što su je bliski ljudi pružali meni kad mi je bilo najpotrebnije.
Želim da poručim da svi zaslužujemo jednaka prava i mogućnosti, bez obzira na naše različitosti. Takođe, želim da ohrabrim djecu poput mene da se, bez obzira na sve, nikad ne predaju i da život gledaju sa vedrije strane. Život je, ipak, lijep ako ga mi takvim učinimo.
U susret DANU RIJETKIH BOLESTI #korakpokorak
.
.
.
.
.
.
.
